Došao je tiho i izrekao pravu teološku bombu. Mogao bi biti baš ono što Crkvi danas treba

Katolička crkva ima novog papu – i to po prvi put u svojoj povijesti, papu iz Sjedinjenih Američkih Država. Na glavnoj lođi bazilike svetog Petra, uz riječi "Habemus papam", svijetu je predstavljen 69-godišnji Robert Francis Prevost, koji je uzeo ime Lav (ili Leo) XIV. Bijeli dim iz dimnjaka Sikstinske kapele označio je kraj konklave u četvrtom krugu glasanja – i početak jednog novog, mirnog i – čini se – promišljenog pontifikata.

No ne bismo razumjeli ovaj trenutak ako bismo ga promatrali tek kroz geografsku ili simboličku ravan „prvog američkog pape“. Ovo definitivno nije papa Trumpove Amerike, kako bi se moglo ovih dana potencirati, nego papa univerzalne Crkve – i to Crkve koja pokušava ponovno pronaći vlastiti glas u svijetu koji je postao gluh za bilo što što se ne izgovara u bijesu, ironiji ili galami.

Izbor Lava XIV. nije trijumf Zapada, niti je nagrada Americi. To je izbor čovjeka koji je proživio i doživio drugu Ameriku – onu tišinu misije, onu nelagodnu blizinu siromaštvu, onu disciplinu samoprijekora.

Lav XIV. dolazi iz Reda svetog Augustina. Čovjek je iz naroda. Desetljećima je bio misionar i biskup u Peruu, a u Rimu je služio kao prefekt Dikasterija za biskupe – u tihoj, ali presudnoj službi koja oblikuje lice Crkve širom svijeta. Kardinalom je postao relativno nedavno. Pripadao je krugu ljudi od Franjinog povjerenja. Njegova biografija je svjesno nenametljiva: dovoljno sadržajna da nadahnjuje povjerenje, dovoljno lišena ambicije da ne izaziva zazor. On ne traži publiku. Nije čovjek spektakl. Njegova snaga leži upravo u tome što nikada nije govorio da ima odgovore. Samo prisutnost. Samo povjerenje. Samo hod.

I upravo u toj neljubavi prema spektaklu valja razumjeti i njegovu prethodnu funkciju. Naime, za pontifikata pape Franje, Robert Francis Prevost vodio je vatikanski Dikasterij za biskupe – svojevrsni tihi epicentar Crkve, mjesto gdje se ne proizvode naslovi, ali se oblikuju ljudi koji će ih nositi. To nije bio ured u kojem se trgovalo simbolima, nego mjesto na kojem su se birali karakteri. Tu je Prevost, naizgled bez pompe, upravljao jednom od najdelikatnijih zadaća: imenovanjima biskupa diljem svijeta. Upravo preko njegova ureda prolazili su i tzv. Ad limina posjeti – tihi maratoni slušanja i razlučivanja, u kojima biskupske konferencije iznose stanje svojih mjesnih Crkava pred Rimom. U toj ulozi – skrivenoj od kamera, ali jasno vidljivoj u posljedicama – Prevost je postao jedno od najprepoznatljivijih lica unutar Kardinalskog zbora. Zbora koji je uoči konklave bio raspršeniji nego ikada, zbor kardinala koji su se – paradoksalno – morali upoznati tek kad su bili pozvani birati.

Možda baš zato izbor Lava XIV. nije odraz sile poznatoga, nego povjerenja u nepoznato. U čovjeka koji je doma jednako u Rimskoj kuriji kao i u crkvici na prašnjavom rubu Latinske Amerike. U nekoga tko ne pripada ni jednoj frakciji, a svi ga prepoznaju kao svojega. I tko je – iako rođen u Chicagu – najudaljeniji mogući Amerikanac od stereotipa američke moći.

Iako rođen u Chicagu, njegov govor, stav i pogled na Crkvu oblikovani su iskustvom Latinske Amerike – mjestom gdje se ne propovijeda s visine, nego se hoda zajedno s narodom. Upravo tim riječima – „hodati zajedno“ – Prevost je opisao ono što znači biti pastir. Ne gospodar, ne sudac, ne strateg – nego onaj koji zna stati uz, a ne ispred.

Jedan kadar s njegova prvog izlaska pred svijet sve govori: crvena štola s evanđelistima na ramenima i riječi – „Bog vas sve ljubi.“ U toj slici sabrane su dvije razine njegova papinstva: duboko poštovanje tradicije, liturgije, dostojanstva papinske službe, i ujedno iskrena bliskost s ljudima, osobito s onima na rubovima. Ovo je definitivno papa koji diše s dva plućna krila: vjernošću Crkvi i osjetljivošću za svijet. On ne koristi simbole kao dekor, već kao most između

svetoga i svakodnevnoga. On ne govori o granici između Crkve i svijeta – nego o poroznosti, o međuprostoru u kojem Crkva postaje prostor za ranjene, za one koje nitko ne imenuje.

U svom prvom obraćanju svijetu – tiho, nenametljivo, bez ikakva spektakla, ali s unutarnjom snagom – Lav XIV. nije obećao novu epohu. Nije govorio o reformama, ni o doktrinarnim pomacima. Nije zazivao povratke, ni proboje. Umjesto toga, rekao je: „Bog vas sve ljubi.“ Bez fusnota. Bez uvjeta. Bez straha.

To nije bila banalna izjava. Bila je to teološka bomba u vremenu kada je religija sve češće sredstvo razdvajanja, a ne pomirenja. Govorio je o miru – ne kao o geopolitičkoj težnji, nego kao o „razoružavajućem miru“ koji dolazi iznutra. To nije bio mir pregovora ni rezolucija. To je bio unutarnji mir, onaj koji oslobađa srce od potrebe da dominira, objašnjava, nameće. To je mir koji izmiče matricama moći.

Svojim tihim glasom, ali jasnim rečenicama, uz podršku blagog osmijeha, Lav XIV. izrekao je ono što Crkva dugo nije imala hrabrosti reći: da njezina snaga ne leži u buci autoriteta, nego u tišini svjedočanstva. U svijetu koji traži izjavu, on nudi prisutnost. U svijetu koji voli manifest, on nudi tišinu.

„Neustrašivi“ Lav ne dolazi kao figura moći, ni kao čovjek programa, nego kao nastavljač jedne tihe, gotovo monaške logike koju je utjelovio njegov prethodnik Franjo – papa čije je uskrsno šaptanje, kako reče Lav XIV., odlučio nastaviti. Lav XIV. nije Franjo II., ali njegova duhovna DNK je kompatibilna: manje riječ, više pogled; manje objašnjavanja, više djelovanja.

Izbor imena Lav nije slučajan. Podsjeća na Lava I., koji je Rim obranio ne mačem, nego riječju. I na Lava XIII., koji je otvorio vrata modernom socijalnom nauku. Lav XIV. bira nasljeđe snage – ali ne one koja udara, nego one koja ostaje uspravna kad svi drugi kleknu pred mentalitet moći. Njegov Lav ne riče. Njegov Lav promatra. I ne povlači se.

Ako je Ivan Pavao II. bio papa nade, Benedikt XVI. papa vjere, a Franjo papa milosrđa, Lav XIV. bi mogao postati papa prisutnosti. Papa koji neće donositi dramatične poteze, ali će možda pomoći Crkvi da ponovno bude s ljudima, a ne samo iznad njih.

U vremenu kad je Crkva često razapeta između vlastitih napetosti, a svijet ranjen podjelama i bukom, papa Lav XIV. ne dolazi da doda još buke. On dolazi da stvori prostor za tišinu. Za dijalog. Za milost.

Njegov pontifikat možda neće biti buran, ali bi mogao biti upravo ono što Crkvi danas treba: čvrst u vjeri, miran u tonu, blizak u djelima. Ako Crkva danas traži svjetionik u ovom olujnom svijetu – onda bi papa Lav XIV. mogao biti upravo taj svjetionik.